Roman u samim počecima nije bio prihvaćen od strane čitateljstva te je čak neko vrijeme bio zabranjen u SAD-u zbog detaljnih opisa uporabe droga i opscenih situacija. Hesse je roman napisao kada je i sam bio u vrlo teškom i depresivnom razdoblju kada ga je mučio osjećaj osamljenosti i izoliranosti od svijeta. Bio je nezadovoljan građanskim društvom i tehničkom civilizacijom. Pomišljao je na samoubojstvo. Roman stječe popularnost tijekom 60-ih i 70-ih godina među pripadnicima hipi-pokreta.
Radnja romana započela je predgovorom nakladnika koji vodi do čitanja bilježaka Harryja Hallera kojeg je upoznao kada je imao pedeset godina. On je bio unajmio kod svoje tete sobu.
U središtu romana autor nam prikazuje svoju kritiku tadašnjeg građanskog društva. Glavni lik se konstantno preispituje o životu, a važnu ulogu radi i njegova podsvijest. Tako on odlazi u Magično kazalište i tamo pronalazi ono što se nalazi duboko u njemu te je na neki način i skriveno.
Roman ima i veliki intelektualni značaj jer se u njemu nalaze važni dijelovi iz područja književnosti, glazbe, filozofije, politike i psihoanalize.
Tekst počinje naslovom “Samo za luđake”, a time nas pisac uvodi u svakodnevicu glavnog lika.
Vrsta djela: roman
Glavni lik romana je Harry Haller, čovjek koji se polako približava pedesetima te živi usamljeno seleći se iz jednog podstanarskog stana u drugi. Poznat je kao darovita oosba, ali nedruštvena. Na početku romana čitatelj može saznati mnogo o samom liku iz perspektive nećaka gazdarice, koji ga je poznavao kao tihog i pristojnog stanara.
Kada se uselio u sobu sa sobom je donio samo sanduk knjiga i dva kofera, a unatoč tome što ga je pripovijedač doživio pristojnog i povučenog, u njemu se mogla osjetiti nesređenost i duboka tuga. Nazvao se Stepskim Vukom, a osamljenost je bila odraz ispraznosti života. Jednog dana nakon što je platio račune samo je nestao ostavivši iza sebe zabilješke koje je nećak od gazdarice odlučio objaviti.
Zabilješke su tako djelo umornog čovjeka na pragu starosti, koji uživa u klasičnoj glazbi i koji se osjeća kao svoj kada nije sretan. Ali rijetko kada se osjeća kao svoj jer je svjestan da je čovjek u njemu u neprekidnoj opasnosti od stepskog vuka koji isto tako postoji unutar njega, a predstavlja instinktivni dio Harrya.
Harry počinje opisivati beskonačne šetnje gradom, čitanje knjiga te boravak u krčmama. Tijekom jedne šetnje ugledao je u prolazu iznad vrata svjetleću reklamu s natpisom: “Magično kazalište – Ulaz nije za svakoga- samo za luđake.” Htio je ući, ali nije mogao i nakon toga je otišao u krčmu gdje je uživao promatrajući druge.
Nekoliko večeri nakon ove ponovno je počeo razmišljati o magičnom kazalištu, a pred njima se tada stvorio čovjek koji je nosio plakat na kojem je nešto pisalo o tom kazalištu. Harry ga je zaustavio da ga pita o kazalištu, ali kako čovjek nije imao vremena ostavio mu je samo izlizanu knjižicu koj je predstavljala “Raspravu o Stepskom Vuku”. Od tog trenutka čitatelj saznaje kako se Harry osjeća kao podvojena ličnost, kao osoba koje je ujedno civiliziran čovjek, ali i vuk. Kako spomenuta misao biva sve snažnija tako u Harryju jača pomisao na samoubojstvo. Zbog patnje se udaljio od drugih jer Harry ipak pripada vrsti gdje nastaju samo intelektualci i umjetnici.
Nakon što je pročitao Raspravu koju je dobio od nepoznatog čovjeka, nastavlja se priča o njegovom životu. Kada je ostao bez svog imetka, duševno bolesna žena ga je otjerala iz kuće, a nakon čega se počeo osjećati tako usamljeno. Šetajući gradom Harry se našao na sahrani i tamo opet ugledao čovjeka koji mu je dao zanimljivo štivo za čitanje. Pitao ga je gdje se može dobro zabaviti, a on mu je na njegovu žalost preporučio običnu krčmu “Crni orao”.
Na povratku u iznajmljeni stan susreo je profesora koji je radio na sveučilištu, a s kojim je prije nekoliko godina pričao o indijskoj mitologiji. Iako je htio nije mogao izbjeći poziv na večeru. Druženje na večeri je nažalost krenulo u pogrešnom pravcu. Harry nije mogao prešutjeti kako slika od Goethea uopće ne odgovara njemu kao osobi. To se nikako nije svidjelo domaćici. Njegova reakcija na zgražanje s kojim su domaćini pričali o pacifističkim člancima nekog Hallera im se isto tako nije svidjela. Ipak je on bio autor tih tekstova.
Kraj neugodne večere Harry je riješio tako što je izjavio da je Goethe na slici dokaz građanske ispraznosti te da je upravo on autor spomenutih članaka. Uživajući u šokiranim izrazima lica napustio je kuću i krenuo prema “Crnom orlu” gdje mu je odmah pažnju privukla bijeda djevojka s velikim cvijetom u kosi. Između njih je odmah nastao prisan odnos u kojem se on podvoravao svemu što ona kaže. Naredila mu je da se najede i naspava.
Djevojka je u to vrijeme plesala, a kada se Harry napokon probudio dogovorili su večeru, a nakon toga je otišla s jednim muškarcem. Harry nije mogao dočekati večeru s djevojkom koja se zvala Hermina i koja ga je podsjećala na prijatelja iz djetinjstva Hermana. Zatražila je od njega da budu samo prijatelji i da je ubije kada ona zatraži to od njega. Pristao je da budu prijatelji, ali je dobio molbu da je ubije.
0 komentari:
Objavi komentar