UDALA SAM SE PROŠLE GODINE, SA 18 I SHVATILA SAM DA SAM POGRIJEŠILA...

Tamam je krenula da ustaje, a u tom trenutku je gospođa koja je sjedila do nje snažno povukla za ruku i na sav glas rekla. SJEDI TU…

KADA JE OVA MALOLJETNICA MOGLA DA ŠIRI NOGE I NE RAZMIŠLJA NEKA SAD ISPAŠTA, (misleći na mene)…Krenula sam da objašnjavam, ali sam brzo shvatila da je svaka riječ suvišna i da ljudi imaju svoje mišljenje koje je teško mijenjati. Samo sam od tuge pustila suzu i nastavila uprkos bolovima u nogama, leđima, DUŠI da stojim…

Donekle je gospođa i u pravu, ni od koga nemam podršku, muž nikada nije kod kuće, radi, a kada ne radi provodi se, svekar i svekrva su priča za sebe, nikada me nisu prihvatili kao ženu njihovog sina, na žalost, vjerovatno nikada i neće. Kako prolaze dani shvatam koliku grešku iz “neke” ljubavi sam napravila, ali kako je tako je… nazad nema, a i blizanci samo što nisu stigli.